Talijanske sorte istrgnute iz zaborava: Grazie Ronchi di Cialla

Pronalaženje starih, gotovo izumrlih vinskih sorti i njihova revitalizacija globalni je trend s osnovnom namjerom otkrivanja novih, nerijetko zapanjujućih okusa što unose nemir okusnim pupoljcima naviklim na sve jednoličnije, gotovo dosadne mirise i arome u vinima koja se nude na tržištu. Strah od mogućeg odbijanja i još veći strah od potencijalnog financijskog gubitka razlozi su koje trebamo uvažavati, ali baš zbog toga još više cijeniti hrabrost onih vinogradara i vinara koji su spremni prihvatiti rizik i upustiti se u vinsku avanturu za koju zapravo nikada ne znaju kako će završiti – osim ako nisu ziheraši!

Dina i Paolo Rapuzzi i njihovi sinovi Ivan i Pierpaolo su definitivno u grupi enoloških avanturista: početkom ’70. godina roditelji su napustili posao u Olivettiju i preselili u Furlaniju, pokrajinu s dugom tradicijom uzgoja vinove loze i utemeljili obiteljski posjed Ronchi di Cialla smješten u D.O.C. (Denominazione di Origine Controllata) vinskoj regiji Colli Orientali del Friuli, koja na istoku graniči s nama poznatijim Goriškim brdima (Collio Goriziano D.O.C.).
Razlog: Paolo je jako, jako volio vino!

Pronađeni su zapisi koji opisuju uzgoj vinove loze još u 13. stoljeću na obroncima brežuljaka (ronchi se s Furlanskog narječja može prevesti kao vinogradarski kultivirano brdo) doline Cialla, okružene šumama kestena, hrasta i divljih trešanja. Međutim, kao i u ostatku Europe, vinske bolesti poput peronospore i filoksere uništile su nasade i autohtone sorte poput schioppettine su gotovo izumrle. Dodamo li tome da je baš ovo područje bilo prva linije fronte u oba svjetska rata, jasno je u kakvom je lošem stanju bilo ne samo vinarstvo, već i gospodarstvo u cjelini, budući je većina stanovništva ili stradala u ratovima ili se odselila.

Filozofija Ronchi di Cialla od početka je uzgoj isključivo autohtonih sorti kao što su Schioppettino, Picolit, Pignolo, Verduzzo, Ribolla Gialla, Refosco dal Peduncolo Rosso i Friulano koje su savršeno koristile mikroklimatske uvjete kombinacije svježine Julijskih alpa i topline Mediterana. Najveći je problem bio pronaći trsove grožđa, pa je tako Paolo u dvije godine obilaženja cijelog područja jedva pronašao 60-ak živih čokota schioppettina, a slično je bilo s refosco dal peduncolo rossom! Odlazak iz Milana sa željom življenja u skladu s prirodom i tradicijom drugi je važan postulat kuće Ronchi di Cialla: obrada vinograda, ali i gustom prirodnom šumom obraslog okoliša obavlja se u skladu s biodinamičkim i organskim uzgojem, a sama vinifikacija je potpuno prirodna. Za razliku od većine drugih vinogradara, Rapuzzijevi nisu sjekli šume, niti tretitrali travu ili sijali neko strano sjeme i to se u njihovim vinima i te kako osjeti…, o, da – već na prvu i manje iskusni vinoljupci i vinoznalci shvate da u čaši imaju vino s posebnim štihom!

Rezultat: ovo je vinsko područje službeno priznato od strane nadležnog ministarstva kao Grand Cru 1995. godine i to za verduzzo, picolit i ribolla gialla bijele sorte te refosco dal peduncolo rosso i schioppettino od crvenih sorti, a vinska kuća Ronchi di Cialla je stekala reputaciju na svjetskom tržištu kao jedan od najuglednijih proizvođača vina koja su primjerena za dugogodišnji razvoj u bocama, čak i po nekoliko desetljeća.

Poštujući tradicijsku, prirodnu vinifikaciju koja ne sili vino na brzu transformaciju i ubrzano starenje, Rapuzzijevi su prvi započeli s proizvodnjom bijelog vina u barrique bačvama (1977. godine) od francuskog hrasta lužnjaka (s crvenim je prije njih krenuo samo Antinori) i tostiranim hrastovim štapićima, jednom od najstarijih prirodnih metoda stabilizacije vina. Nakon odmaranja u bačvama, vina još dugo vremena meditiraju u bocama koje su serijski numerirane do potpune zrelosti.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ribola Gialla 2017

Vina za odvažne
Ove smo subote, zajedno s mnogobrojnim gostima wine bara Bastion No. 19 u  Masarykovoj ulici imali priliku kušati 4 od osam etiketa kuće Ronchi di Cialla, po dva bijela i 2 crvena vina u organizaciji distributera Roto Dinamica. I za tri od četiri nazivnik je isti: uzbudljivo, beskompromisno, svježe i nešto sasvim drugačije od vina s kojima se susrećemo po zagrebačkim vinskim barovima i restoranima.

Ribola Gialla 2017
Vino s kojim smo otvorili večer jedno je od onih koje je najbolje piti dok je mlado. Ribola Gialla je suho bijelo vino macerirano najmanje jedan dan, potom je fermentirala u inox bačvama na strogo kontroliranoj temperaturi i zatim je odležala 3 mjeseca na talogu vlastitih kvasaca uz često lagano miješanje, pa ne čudi bogatstvo okusa i aroma. Blijedo žute boje zelenog, sjajnog odsjaja, elegantnog bouqueta s notama jabuke i kruške. Uravnoteženih kiselina i minerala, s naglašenom slanošću, vino je konzistentno, svježe i pitko. Može se piti i kao aperitiv, a preporuča se uz ribu, jela od školjaka, hladne nareske i predjela od povrća.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ciallabianco 2015

Ciallabianco 2015
Kupaža triju sorti: 60% Ribolla Gialla, 30% Verduzzo friulano, 10% Picolit kompleksno je i uravnoteženo vino slamnato žute boje koje strpljive nagrađuje nevjerojatnim promjenama u čaši; s vremenom postaje intrigirajuće uljasto, a miris akacije se konačno probija u prvi plan. Ciallabianco fermentira u hrastovim bačvama i odležava malo manje od godinu dana, nakon čega stari u bocama, 6-12 mjeseci. Čista elegancija, nenametljivo, a opet karakterno i zaokruženo. Definitivno s potencijalom starenja, ako se možete suzdržati ne otvoriti ga čim posegnete za njim s police.
I s ovim vinom možete započeti večeru, a uz plodove mora, odgovaraju mu i slatkovodne i morske ribe, jela od bijelog mesa i prosciutto di Parma.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ribolla Nera 2016

Ribolla Nera 2016
Jedino vino koje nas se nije dojmilo. Prvi miris je povukao na – kiseli kupus – i premda je vremenom potpuno iščezao, a zamijenio ga je miris stare kože – nije mu bilo spasa, bar u našim sivim stanicama koje još uvijek imaju sposobnost kratkoročnog pamćenja. Sjajne rubinske boje zahvaljujući maceraciji bez kidanja kožice, petina dozrijeva u bačvama do godinu i pol, ostatak u inoxu, a onda još najmanje godinu dana u boci.
Ovaj schioppettino iz istog je područja iznad doline Cialla, samo iz mlađih vinograda pa je – da bi se razlikovalo od starijeg brata – dobilo naziv Ribolla Nera, što je zapravo još jedno ime schioppettino.
Laganih tanina, čini se pitko, ali nama je zapelo na nosu.
Paše uz mesna jela sa žara, ali i tunu.

 

Schioppettino 2013
Za kraj, ostavili smo perjanicu vinarije: bogato i elegantno crveno vino upečatljivog okusa, puno i zaokruženo. S njim nema labavo: što u bačvama (do 18 mjeseci), što u boci (i do tri godine), dugovječni domorodac s obronaka doline Cialla bez problema može doživjeti 15 do 20 godina, a posebne berbe i znatno više. Kad tako gledamo, pili smo ga puuunoooo prerano. I nakon dekantiranja, karakterni bouquet nije nestao, mirisi začina, duhana, trava i mekog voća neprestano su draškali stanice u nosu, a specifičan okus bijelog papra dugo je ostajao u ustima. Kiselkasto taman toliko da poželite nešto pojesti: divljač, jela od gljiva, te pržena bijela i crvena mesa idealni su mu pratitelji.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Schioppettino di Cialla 2013

 

 

Oglasi

3 thoughts on “Talijanske sorte istrgnute iz zaborava: Grazie Ronchi di Cialla

Add yours

  1. Lijep članak 🙂 Žao mi je što nisam mogao biti taj dan u Bastionu. Između ostalog i jer mi se čini da nešto nije bilo dobro s tom bocom Ribolle Nere. Ovaj opis mi je nezamisliv za to vino koje dobro poznajem i svake godine naručujem koji karton.
    Kad sam se već javio, a da ne cjepidlačim previše 😉 nisam siguran da su Rapuzzijevi baš i refosco dal peduncolo rosso “spasili od zaborava”, ali picolit recimo, odnosno taj klon picolita koji ostvaruje drugačija vina od ostalih klonova koji su puno zahvalniji, jesu.
    Biodinamički ili organski uzgoj i “prirodna vinifikacija” nisu nešto što oni ističu jer se to podrazumijeva samo po sebi. Oni tako rade jer mogu. A mogu raditi tako jer imaju bioraznolikost, prirodno uspostavljenu ravnotežu u kojoj se “beštije međusobno pojedu” 😀 a šteta na plodovima je očekivana. Sjećam se kako se Rapuzziju jako svidio moj komentar kad sam prvi put probao schioppettino… vino me podsjetilo na vrijeme kad su televizori bili crno-bijeli, a život je bio u boji

    Sviđa mi se

    1. Hvala Vinopija… Nije samo meni bio čudan miris, jedan od komentara je bio “poput ustajalih čarapa…”. Obzirom na ostala vina koja smo probali, i ja pretpostavljam da je problem bio baš u toj boci… Nekolicina je komentirala cijene ovih vina, pa sam zato naglasio organski uzgoj. Znamo kakva je razlika u prinosima (i kvaliteti)

      Sviđa mi se

      1. Onaj kupus i ove čarape nisu mirisi koji su od vina. Vjerojatno je bila teška redukcija u boci (možda zbog recentnog punjenja) zbog čega je trebalo pričekati malo.
        Nebitno za taj slučaj, ali ipak nisu ovo vina koja će svi razumjeti i doživjeti jer ovo asketsko vino se ne prezentira, odnosno nije pravljeno da se svidi već da bude vjerno tome što jest i što može schioppettino, a to je puno dublje od papra u mirisu i kožnatog voća na nepcu, tako da je pitanje cijene zapravo deplasirano. Ako osjetiš mineral, ako osjetiš taj specifičan terroir, sjest ćeš u auto i odvesti se do vinarije i kupiti u po podrumskoj cijeni 🙂 Ako kupuješ kartone, isplati se.
        Sad netko može uzeti bocu čak i u domaćoj maloprodaji po cijeni koja je standardna export price+troškovi uvoza i druga davanja+marža+PDV. Čim netko počne pričati o vrijednosti za novac i slično, znači da nije doživio Schioppettino. U redu ako je to do osobnih afiniteta jer naprosto postoji selektivna sklonost zbog koje sam ja pacijent za ovu sortu i niti jedno drugo vino mi po bilo kakvoj cijeni ne znači ništa u kontekstu “bolje alternative za moje novce” ako želim Schioppettino di Cialla. Nema alternative. To je poanta terroirskih vina.
        Mislim čak da Vivat još uvijek uvozi Ronco Severo, vinariju koja je doslovno kilometar i pol od Cialle (!?!) i koja ima i Schioppettino, ali koji nije uopće u istom rangu s ovim. Meni je to kristalno jasno. Većini vjerojatno nije. Meni je to kao da mi netko nudi sirni nadomjestak kad mi treba francuski Comte. Ako ne mogu dobiti Comte, ne treba mi ni sirni nadomjestak. Niti za stoti dio cijene. To nije to.

        Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Pogoni WordPress.com.

Gore ↑

Everything about everything

When life give you a lemon,not a lemonade

POSVUDUSHA

Love. Travel. Smile.

irevuo

art. popular since 10,000 BC

Best Life Facts

To Feel Good From Your Head To Your Feet Keep A Healthy Heart Beat

Vinska priča

Food, Wine & Beer Tasting

Food Walkers Croatia

Food, Wine & Beer Tasting

ColoursofIstria Blog

Food, Wine & Beer Tasting

Majstor Kuhar - Majstor Slastičar

Ovdje možete pronaći odlične i provjerene recepte vrhunskih Majstora kuhara i slastičara

Dnevnik vinopije

wine drinker journal

JULIO FRANGEN FOTO FOODIE

Food, Wine & Beer Tasting

G.E.T. Report

vino, gastronomija, putovanja...

blog.vino.hr

Food, Wine & Beer Tasting

Spori Zecov

Trčanje s MS-om..., ili bez nje

%d bloggers like this: